četvrtak, 13.07.2006.
Oprostite, ali nismo jednaki!
Evo da se i ja malo osvrnem na ovu studentsku revoluciju vezanu za upise. Kažu, donesen je protuustavni i diskriminirajući zakon, zbog kojega su neki jednakiji od drugih. Skuplja se javna podrška, i čak ide tužba Ustavnom sudu.
Ono što mene brine jest to što nitko još nije ukazao na pravi problem, u srž, a zašto je to tako ima mnogo razloga.
Revolucija se, kažu odnosi protiv zakona, a ne protiv ljudi koje taj zakon obuhvaća. Ono što me posebno smeta su razne podvale, komentari u ime djece branitelja i sl, ali isto tako i komentari jako inteligentne djce; "ja nisam bila te sreće da mi je otac ostao invalid!", "moj je tata bio dovoljno pametan da ne ide u rat" itd., a neki su krenuli raditi usporedbe žrtava rata i saobraćajnih nesreća i sl. Prvo, opet je prikazan krivi problem; treba se čuti glas kako i takvoj djeci treba pomoći država,a ne se okomiti na "veovce" kako ih popularno zovu, i da se njima uskrate prava. Npr. jedna mala metafora; susjed s lijeva vam umre od bolesti, a susjeda s desna vam ubiju provalnici jer je htio obraniti vašu kuću. Da li biste pomogli njihovoj djeci? Čijoj djeci biste dali dužnu pomoć? A ako ste u mogućnosti pomoći, hoćete li pomoći i onoj djeci od umrlog susjeda, ili ćete ukinuti pomoć djeci ubijenog susjeda da bi bili jednako pravno zastupljeni?
Ova je medijska inicijativa pokrenuta zbog cijelog zakona; dakle zakona koji obuhvaća djecu poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, djecu invalida HBDR, djecu dragovoljaca iz Domovinskog rata i same branitelje.
Ja ću govoriti o onome što najbolje znam; o djeci poginulih i nestalih hrvatskih branitelja.
Njihov život je trnovit put, ali reći će neki, čiji nije? E pa njihov je paklen jer su im očevi dali svoje živote za tu državu i njene državljane, i bilo bi pogrešno kada im se država nebi odužila. Uza sva moguća medijska smeća koja su bila usmjerena protiv branitelja, sada se opet tu djecu stavlja na analiziranje, ali ne zbog brige, već jer se mnogo ljudi boji za sebe. Opet je ta skupina ljudi na čijim je leđima ova država skrojena, na glavnim naslovnicama, ali u niti malo pozitivnom kontekstu. Nažalost...
Obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja žive u sjeni moderne politike i samo društvo ne gaji brigu prema njima niti se žele zamarati poštovanjem i zahvalnošću, stoga i ne čude svakodnevne dobronamjerne akcije i reakcije.
Da krenem sa srednjom školom. Ljute se pojedinci i na te upise, ali nitko se nije upitao zašto im je država to omogućila.
Država prati financijski tu djecu, tj. ona primaju mirovinu pokojnog oca koju je zaradio životom, ali samo dok se školuju. Dakle, treba preći prag i u srednjoj školi, i redovito se školovati da bi primali očevu plaću. Da se to dijete ne upiše u srednju školu (npr.,recimo da bude navala onih što imaju preko i oko 60 bodova i tako podignu prag visoko, a da taj zakon ne vrijedi), gubi svoje financije, i ostaje na ulici. Ostala djeca imaju drugu priliku, roditelji ih uzdržavaju dok ne počnu sami zarađivati, pa čak i dalje, ova imaju samo jednu...
Što se tiče upisa na fakultete, djeca poginulih i nestalih branitelja imaju potpuno pravo potvrditi svoje životne okolnosti i mogućnosti sa tom potvrdom, jer ona je za njih opstanak. Recimo da dijete poginulog ili nestalog hrvatskog branitelja prijeđe prag, ali da je navala tolika da ni uz dobro riješeni razredbeni ispit ne upada(da nema tog zakona), on gubi svaku novčanu potporu, nema niti jedne jedine kune, ostaje mu da se snalazi na ulici. Vi koji želite rušiti zakon koji ovu djecu štiti i omogućuje im da prežive, razmislite! Odvojite vremena i shvatite!
Evo, pokrenut je blog pod naslovom ˝jednaki smo˝ . E, pa dragi moji dobronamjernici i društvobrižnici, nismo jednaki. Naši životi se razlikuju, naši uvjeti se razlikuju...premalo je ovdje mjesta da to objasnim.
Najviše vam zamjeram što ste se okomili na krivu činjenicu i odredili je kao glavni problem. Po mnoštvu mišljenja na vašem blogu, dali ste naslutiti kakvo mišljenje imate o znanju djece hrvatskih branitelja. U zadnjim se izjavama spominje i propast društva jer će neka djeca koja upišu fakultet uz pomoć potvrde možda izgubiti volju i posao će obavljati aljkavo. Kao da su dosadašnji studenti svi do jednoga bili iznimno motivirani i predani svom poslu. Vaš pokret je bacio negativno svjetlo na obitelji hrvaskih branitelja i na njih same. Što god vi govorili kako vaša inicijativa ne ide protiv onih na koje se zakon odnosi, upravo se to i dogodilo. Studenti su podjeljeni, obavljate prljave poslove za nečije stare stražnjice koje se nisu sposobne prilagoditi zahtjevima modernog obazovanja, omogućili ste da se na nas gleda kao na neki povlašteni društveni sloj, omogućili ste da se dijete poginulog hrvatskog branitelja srami reći da mu je otac hrabro poginuo i da ima pravo na tu potvrdu, omogućili ste da se najponosniji srame...
Konkretno, velika je bura oko upisa na Filozofski fakultet. Prijavljenih je više od tri tisuće, i vi se ne slažete da treba graditi dodatne dvorane na fakultetima, ili napraviti prenamjenu napuštenih zgrada kojih je i sam Zagreb prepun?! Argumenti su da nema dovoljno nastavničkog kadra da popuni radna mjesta??? Pa zavirite na zavod za nezaposlene, dajte oglas u novine da tražite profesora, pa se uvjerite kako ih nema, pogledajte prijave na učiteljsku akademiju, pogledajte potencijal, nedostaje samo uvjeta za realizaciju. Koliko odličnih profesora u srednjim školama može raditi na fakultetima, a ovako zadržavaju mjesta dok mladi profesori trče po zamjenama?
Onda se spominje, kada bi se nastavnički kadar i nekako ˝pokrpao˝ da bi ti ljudi teško došli do posla. A jučer u novinama izlazi maleni članak kako 62% studenata FF-a dobije ponudu za posao prije nego završi studij. Pa ako je Hrvatska bogata potencijalnim prvostupnicima i magistrima, omogućimo im da to i realiziraju, a ne da se ljude koji to ne zaslužuju dovode na naslovnice u negativnom tonu .
Gradimo razvoj zemlje na znanju i obrazovanju, širimi se van granica, izvozimo svoje usluge znanja drugima, zašto ograničavati i potiskivati činjenicu da ima dovoljno potencijala sa staklenim argumentima?
Nadalje, ako ste se već okomili na upise djece hrvatskih branitelja, zašto niste spomenuli koliko se stranaca upisuje na zagrebačko sveučilište godišnje, zatim one koji su osvojili jedno od tri mjesta na državnim natjecanjima te zbog toga ne moraju polagati razredbeni ispit radi klasifikacije. Što se tiče srednjih škola, ne čujem prigovore na privilegije sportaša. Ili njihove privilegije nisu protuustavne?! Vama je sam pojam privilegija protuustavan, kako ste odabrali ovu skupinu ljudi?
Svaka država ima pravo dati prednost(privilegiju) određenoj skupini ljudi, to je međunarodno pravo, ne politički bodovi ili izmišljeno pravo ministrice Kosor.
Spominjete da biste im dali stipendije, domove, besplatne obroke, ali ne i ˝izravni˝upis- a na to bi se prvo okomili nakon ovoga, ako ne vi, onda sljedeće generacije studenata.
Radije se pozabavite korupcijom, upisom preko veze, tražite jače kontrole donesenih potvrda jer ih je masu kupljeno, krivotvoreno ili legalno isposlovano,pratite postotak stranaca na sveučilištima i studentskim domovima, zalažite se za otvaranje dodatnih obrazovnih kapaciteta i radnih mjesta u obrazovanju, za poboljšanje uvjeta studiranja, a ne za izjednačavanje različitih života...
Htijeli ili ne, doveli ste nas u neugodan položaj, prozvali ste nas u javnosti u nimalo pozitivnim kontekstima i obilježili naše studiranje, i za to vam puno hvala!
Završit ću citirajući jednog razočaranog sina poginulog branitelja; ˝eto vam sve potvrde i privilegije, vratite mi oca!˝ To dovoljno govori...
petak, 23.06.2006.
Čedne zone i krhki turizam
Možda ne spada u tematiku bloga, ali tiče se Crkve i uz to, Ramona želi post koji nema temelja u stvarnosti, da je obori s nogu.
Danas ležim i čitam knjigu, a na televiziji počinje "Sanja". Nikad nisam imao dobro mišljenje o toj emisiji; nikla je uz još nekoliko hrvatskih inačica "Oprah" i tu je izgubila orginalnost, a kvalitetu nikad nije ni stekla. Ono što je stekla, jest redoviti svakodnevni termin.
Današnja tema su bile Čedne zone (na Krku). Sanja ima temu, dovede goste, povede raspravu i lagano se smješka- normalan novinarski recept, no ključni elementi koji su prevladavali emisijom su; površnost, neinformiranost i krajnja neobjektivnost.
Što se tiče čednih zona, ideja se javlja na Krku. Bit tih zona nije upozoriti i kazniti, već podsjetiti i zamoliti ljude da se pokušaju suzdržati od hodanja u oskudnoj odjeći(kupaći kostimi i sl.) na glavnim trgovima, uz crkve, samostane itd. Razumljive su molbe religijskih službenika, samo su one loše prihvaćene. Što je loše u tome što svećenik moli mlade ljude, tj. općenito ljude da se pred crkvom suzdrže od kupaćih kostima?
Prvi gost u emisiji je bio Lupino, slavni hrvatski fotograf golog ženskog tijela i njegova dva modela. Ne želim blatiti čovjeka, ali ne zna spojiti tri riječi, a o modelima da i ne pričam (samo da napomenem kako su uglavnom govorile; "meni je to glupo, meni je to glupo!". On smatra kako je to loše za hrvatski turizam, kako istoga ugrožava, jer ljudi u Hrvatsku dolaze vidjeti ljepotu mladih i nagih cura.
Nakon što je zadnja i jedina gošća koja je opravdavala te zone, Žanamari Lalić, rekla kako turisti, npr. Amerikanci ne dolaze ovamo da bi gledali cure u tangicama, jer ih tamo odakle dolaze ima more, već radi drugih ljepota Hrvatske, Sanja i Lupino brzo odgovaraju kako dolaze Kanađani jer su oni zamotani do grla u svojoj zemlji.
Sljedeći gost je Tereza Kesovija. Njena pouka je da mlade cure trebaju pokazati svoju ljepotu (pritom misli na ženske atribute), pa makar i na trgovima i javnim plažama sa malom djecom, dok se oni tužnijeg izgleda trebaju odjenuti da se ne vidi njihovo salo i guzice koje vise, ili ukloniti odatle.
Onda postaje jako dosjetljiva i pita što ako je otok malen i uzak, pa se plaža nalazi blizu trga? U tako malenom gradiću kojemu je plaža odmah uz trg, turizam sigurno ovisi o čvrstim cicama na vidiku, i svako sputavanje toga je ugrožavanje hrvatskog gospodarstva. Tereza je zablistala sa svojim argumentima.
Sljedeći gost, dakle već peti na strani protiv zona, naspram nijednog koji bi ponudio zdravu raspravu i stao na drugu stranu, jest reper Nered. Ulazi tako da se krsti i potom briše ruku o ruku(kao da ih pere) da bi kasnije rekao da on poštuje Katoličku Crkvu, ali da je to apsurd. Kaže kako on osobno voli komplicirati, i zatim to i čini, nudi razboritiji svjetonazor, svoj svjetonazor. I iz poštovanja kaže kako bi on uveo inkvizicijske sprave na plaže.
Nakon dobrog dijela emisije u kojem se Sanja naslađivala intelektualnim odgovorima svojih gostiju koji su, vidi slučaja, dosad svi istog mišljenja, zadnjih nekoliko minuta zove svoju posljednju gošću Žanamari da ima barem nekog, bar na kratko na drugoj strani. Lupino je napada kako je iskoristila Playboy za dobru reklamu, ona odgovara kako nije bila njezina odluka hoće li objaviti slike s obzirom da nije išla do kraja, te da su novine iskoristile njeno ime za dobru prodaju. Uglavnom vrijeme prolazi. Tada Žanamari svima iznosi informaciju da čedne zone nisu najprije proglašene u Hrvatskoj, već da postoje od ranije i u Dubaiju, koje se smatra elitnim turističkim odredištem, i da ne utječu ni u najmanjoj mjeri na turizam. Svima je to prvi glas.
Zamisli raditi emisiju o nečemu, i o tome ne znati ništa, pa bar najosnovnije.
Sanja, Sanja, loše odrađen profesionalni posao!
četvrtak, 25.05.2006.
Bleiburg- 60 godina tiranije
Bleiburg je jedna velika tragedija hrvatskog naroda, i tako je gledaju mnoge nacije, takve su činjenice. No hrvatska nacija je dobrano podijeljena oko toga; Ljudi koji ne vide dalje svoga nosa, koji nikad nisu uistinu upoznali život, stali su na stranu preživjelih i okorjelih komunista, i tako nastavili zatirati istinu demokratskim putem. To je najveća tuga hrvatskog naroda; najveće bitke ćemo dobiti, ali poslijeratna zbivanja će nas pokopati. Preživjeli zločinci ili njihovi potomci nastavljaju kampanju skrivanja svojih zločina, otkrivene umanjuju i omalovažavaju, i tu im ide u prilog svetost antifašizma, nedodirljivost njihove misije i pravednost partizana- općeprihvaćeni pridjevi koje nitko nema pravo uzrujavati. Kada tu dodamo veliku i nezainteresiranu masu mladih ljudi, koja se olako povodi kako diktira današnje društvo (globalizacija, komercijalizacija, gotovo bezuvjetna demokracija, potpuna nezainteresiranost za prošlost itd.), dobijemo današnje stanje- stanje u kojem su žrtve Bleiburga dobile što ih ide, da je pravda zadovoljena, Ustaše su pobijene...čemu se zbog toga uzrujavati, čemu to obilježavati?!
Na drugoj su strani oni koji žele dostojno obilježiti te događaje, rasvijetliti ih i napokon dokazati pravu istinu, žele biti u mogućnosti da kažu; evo, dogodilo se to i to..., a bez da ih napadnu udruge antifašista, novinari provokatori koji ne mare za nikakve vrijednosti osim novca, mladi ljudi koji neke bitne stvari neznaju i nerazumiju baš zbog djelovanja onih iz prve skupine, zbog aktivne kampanje koja traje već 60 godina, koja samo mjenja okvire...Nemogu to razumijeti, da vlastiti narod se okreće protiv istine, jer su podučeni i potkovani medijskim udžbenicima, stekli odabrano znanje, izbirane kontekste i to sve sa notom odobravanja tih ubojstava, jer, kako kažu; to su Ustaše. Isto tako danas kažu, zašto obilježavati taj dan, 15.svibnja, kada se tamo nađe ljudi u ustaškim uniformama?!
Kako je to moderno u današnjem svijetu, stare vrijednosti izumiru, pa tako će vjerojatno i značenje pravde prijeći iz prijašnjih okvira i značenja u malo novije i modernije- tako će zločini nad zločincima i ubojstva ubojica biti pravda, samo na brži i malko neuredniji način. Tako će i Bleiburg biti izvršenje pravde. Samo što mnogo ljudi danas nezna kako se tamo zatekao veliki broj civila(govori se o tisućama) koje nisu htjeli razlikovati od vojnika, koje je zatekla jednako okrutna sudbina. Uz njih se nalazio veliki broj Domobrana, regularne vojske koja je položila oružje, a završila po bezbrojnim jazovkama. Mnogi od tih ljudi su bili nedužni, a oni koji su i bili krivi, zaslužili su barem suđenje. Većina ih je položila oružje, i završila u jamama.
Ono što se danas nitko ne pita jest; zašto su ti ljudi uopće krenuli prema Austriji? Krenuli su da zaustave krvave osvetniče pohode Partizana po Hrvatskoj, krenuli su da okončaju rat koji su izgubili i da se prema svim ratnim pravilima i deklaracijama predaju saveznicima, vjerujući da će tako barem ostati živi, bez obzira bili osuđeni i zatvoreni ili oslobođeni. Znali su za okrutnost i nemilosrdnost Partizana, te su zbog toga pošli i mnogi civili. Svi su jednako tretirani...
Ono što se danas "ne smije" raspravljati jest velika pogreška i odgovornost Britanaca i Amerikanaca koji su prekršili sve ratne konvencije i predali te jadne ljude u kandže Partizana. Njihovi arhivi su zaključani velikim lokotima u najdubljiim podrumima, i tako stoje dok istina propada. Jedan britanski književnik je napisao knjigu o događajima na Bleiburgu, i toliko se približio istini da ga je sud osudio na najveću novčanu kaznu u dotadašnjoj povijesti Velike Britanije, a uz to knjiga je zabranjena- mislim da to govori dovoljno.
Ljudima koji dan danas veličaju djelo i život druga Tita smeta istina, a istina je surova; te likvidacije nisu išle mimo njega, najveća odgovornost je zapravo na njemu. 26.svibnja 1945., dakle 10 dana nakon Bleiburga, Tito u Ljubljani izjavljuje; "Što se tiče ovih izdajica kojih je bilo u svakom narodu, među svim ljudima, to je sada stvar prošlosti. Ruka pravde, osvetnička ruka naroda, već je stigla većinu; samo manjina izdajica uspjela je pobjeći i staviti se pod inozemno zaštitničko krilo. Ta manjina nikada vise neće zuriti u naše lijepe planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, trajat će kratko vrijeme."
A njemu se danas dižu spomenici, po njemu nose ime trgovi i ulice...da mu iskažemo zahvalnost za provedenu pravdu! Nevjerujem da sam u krivu ako se bunim protiv toga- zašto da trg ne nosi ime prema nekom istaknutom borcu Domovinskog rata?!
Ono što se dogodilo sa Bleiburgom događa se i danas. Danas su u prvom planu 150 ubijenih srpskih civila, naspram velikog broja hrvatskih civila, poginulih branitelja, ratnih invalida, obitelji poginulih i nestalih... Pitajte nekog mladog čovjeka koji bar povremeno prati medije koliko je ubijeno hrvatskih civila! Pitajte ga i biti ćete sigurni da neće znati odgovor! Ja se ne zalažem za sakrivanje zločina sa naše strane, već se trebaju stvari odvagnuti, neka se zna tko je agresor a tko žrtva, tko je krvnik, a tko žrtva! Danas se sve to trpa u isti koš, u istom kontekstu se govori o ubijenima sa obe strane, broj ubijenih civila Hrvata se uopće ne spominje, general Ante Gotovina se tretira jednako kao i Milošević, kao najveći zločinac, sve više generala i zapovjednika se optužuje da su sudjelovali u zločinačkom pothvatu zajedno sa pokojnim predsjednikom, branitelji oboljeli od PTSP-a to svakodnevno slušaju- nekad su bili junaci, danas ne vrijede ništa, nitko ne poštuje činjenicu da su bili spremni dati život...ali njihova samoubojstva su nešto sasvim uobičajeno u medijima- nitko ne želi reći bit, pravi razlog njihovih činova...Kako očekivati od ovako nezahvalnog društva da na primjeren način obilježava žrtve antifašizma, kad se ne poštuju ni ove svježe. Ono malo što se još zna neće dugo- Ime Vukovar će još neko vrijeme biti izgovarano sa strahopoštovanjem...a onda potpuni zaborav.
Nije Ante Starčević zalud prozvan ocem domovine, sagledao je malo povijest, shvatio svoju sadašnjost i opisao najveću nesreću hrvatskoga naroda; brzi zaborav. Najdraži su mi oni koji tvrde da je danas nemoguće da izbije rat, danas je svijet za njih sigurno mjesto, poslije njih su mi još draži oni koji me napadaju puni predrasuda o meni samo zato što branim svoje, posebno su mi dragi oni koji uporno tvrde da se povijest ne ponavlja, da je ona nebitna... Takvi često pevladaju pri oblikovanju društvenog mišljenja, i upravo zbog njih svijet nije sigurno mjesto, upravo zbog njih se moramo braniti...
Danas je konkretno u Hrvatskoj masa mladih ljudi jako izmanipulirana, i ona naravno to neće priznati. Svi se upliću u politiku i novinarstvo- a niti su dovoljno svjesni činjenica niti su dovoljno objektivni. Svi se vade na subjektivna mišljenja i sl., a takvih mišljenja je sve više- a isto tako je i njihov utjecaj sve veći. Povijest se lažira- sve se zna, a nezna...Odabranim kontekstima se skreće sa bitnoga, povećava se nebitno, prešućuje nepogodne činjenice...
Do kad će se stalno isticati Jasenovac, a namjerno prešućivati Bleiburg?! Zar žrtava Bleiburga i križnih puteva nema koliko i u nekoliko Jasenovaca?! Pravi odgovor je da su ovdje ginuli Hrvati, i stoga šutnja! Pravi odgovor je da su Hrvati pješačili svoje križne puteve čak i do Makedonije, dok su ostale više manje prevozili vlakovima...Pravi odgovor je da su neobilježene jame prepune Hrvata...
A u Jasenovcu su ginuli Srbi. To je dovoljno, oni sami će reći koliko ih je tamo ubijeno. Samo na tom popisu se nalazi mnogo ljudi koji nisu vidili ni J od Jasenovca.
Hoće li doći vrijeme kada će se Hrvati napokon obraniti od samih sebe, kada će odlučiti sačuvati svoju povijest i svoje stoljetne vrednote? Kada će doći vrijeme kada se neće blatiti onoga što se ode pokloniti na Bleiburg? Kada će predsjednici(države i vlade) prestati organizirati poslovna putovanja točno na dane najvećih tragedija hrvatskog naroda?
Neznam što će biti sa Bleiburgom, ali moj najveći strah je da će se Domovinski rat iskriminalizirati i prikazati još gorim od onoga iz 1941.-45. Tko ovu opasnost ne vidi, slijep je čovjek. Već je otpočelo...
ponedjeljak, 08.05.2006.
e demokracija
Cilu večer ja i cimer raspravljamo o istim temama o kojima raspravljamo već godinama. Pitanje koje je na kraju ostalo otvoreno jest; truditi se ili ne?!
Pričali smo malo o opasnostima demokracije, o moći koja je dana u ruke pojedinaca. Danas možeš pomoću medija sjebati nekome život, bez obzira nevin ili postoje neke indicije ili je kriv. U medijima se pojavljuju ˝napadači˝ i ˝branitelji˝ kad bi ih grubo podjelili. Prvi napadaju iz osobnih razloga, iz nekih uvjerenja, ili što je najgore iz puke zabave. Često se čude i nerazumiju zašto se drugi brane. Oni koji mene osobno ljute su oni koji ne shvaćaju ono što napadaju, koji ne shvaćaju dok to ne prođu ili dožive nekim čudom katarzu i bar nešto shvate. A često za to primaju i plaću.
Drugi su oni koji se brane. Znači, nisu prvi počeli. I njih ima različitih, jedni se brane tako da uzvraćaju napadima (iako ih ne volim, takvi najviše uspijevaju), ponekad jednako prljavim i niskim. Drugi se pokušavaju braniti tako da rasvijetle sve vezano za sebe, a napadača ne diraju, i tako mu ostavljaju otvoreno da serviraju laži dokle god žele, jer će ih ovi pokušavati pobiti bez obzira koliko bile besmislene.
Zakonom je zabranjeno klevetati nečije dostojanstvo, čast, ugled, a isto tako je država u nadležnosti da ˝kontrolira˝ u javnosti ono što ugrožava navedene pojmove, ali isto tako i da reagira kada je moral nagrižen ili kad je sigurnost zemlje u pitanju. Zakon je izglasan, ali u praksi je moguć samo ako pojedinac krene sa tužbom, što je nelogično. Čemu zatrpavati sudove? Zašto se ne osnuje institucija koja će paziti na sve zakonom zaštićene skupine ljudi i pojedince. Mislim da je to zato što se vlast toga boji. Tko ima hrabrosti dirnuti se u ˝slobodu medija˝?! Tko se takne, biva razapet.
Evo naprimjer što papa Benedikt kaže; ˝U našem današnjem društvu se, hvala Bogu, kažnjava onaj tko ne poštuje vjeru Izraela, njegovu sliku Boga, njegove velike likove. Kažnjava se svatko tko omalovažava Kur'an i temeljna uvjerenja islama. Međutim, tamo gdje se radi o Kristu i o onome što je sveto kršćanima, sloboda mišljenja se pokazuje kao najviše dobro čije ograničenje bi značilo ugrožavanje ili čak ukidanje tolerancije i slobode. Sloboda mišljenja međutim ograničena je time da ona ne može uništiti čast i dostojanstvo drugoga; ona nije sloboda laži ili kršenja ljudskih prava.˝
Ali strah od optužbi za kršenje temeljnih ljudskih prava je veći od potrebe da se kontrolira da li netko ugrožava nečiju slobodu, da se kontrolira da li netko prelazi granice. Ova pojava je u sve većem usponu. Kad netko brani svoju religiju, ugrožava slobodu mišljenja, kad netko brani svoju domovinu i borbu za istu, on je Ustaša i nacionalist, kad iskrsne jedna tema, rodi se milijun različitih mišljenja, ali nije stvar u tome, jer svi imamo pravo na svoje mišljenje, već u tome što svako mišljenje sadrži različite činjenice, iako je istina samo jedna. U svoj toj zbrci različitih sloboda, gubi se odgovornost, prebacuje se sa nadimka na nadimak, svi se pozivaju na imunitet mišljenja, bez obzira kakvo je mišljenje…
Aldous Huxley 1931. piše ˝Vrli novi svijet˝, upozorava na doba organizacije na svjetskoj razini koje će dokinuti privatni život i osobnu odgovornost. 30 godina kasnije piše ˝Ponovni posjet vrlome novome svijetu˝ jer se njegova pretkazanja ostvaruju daleko brže nego što je smatrao mogućim. Upozorava; ˝U bliskoj budućnsti doživjet ćemo uspon ˝znanstvene diktature˝ u kojoj će biti manje nasilja negoli pod Hitlerom i Staljinom, te u kome će nas bezbolno nadzirati tijelo visoko izučenih društvenih inženjera, u kome će demokracija i sloboda biti temom svake emisije i svakog uvodnika, ali će se u suštini u pozadini kriti nova vrsta nenasilna totalitarizma.˝ Josef Pieper ističe kako je to najnehumaniji oblik totalitarizma, što ga je gotovo nemoguće svrgnuti, jer uvijek može navesti naizgled valjane argumente kako bi dokazao da zapravo nije ono što jest. Dawson u ˝Suđenju narodima˝ kaže kako novi inžinjeri mehanizma svjetske moći se koriste svim sredstvima moderne psihologije kako bi ljudsku dušu učinio pokretačem svog dinamičnog cilja. ( Citati ˝Mi˝broj 4)
Stvar je u tome što se pojam slobode relativizira, manipulira i iskorištava. Posljedice su kobne, i sve većih razmjera. Često se pitam što mogu učiniti kao pojedinac, kad nešto pokušam, svrstaju me u onog napadača s početka, ugrožavam slobodu i još neka ljudska prava. Zašto sam tvrdoglav po pitanju toga? Zato što mi nije bitan ishod, bitan mi je trud.
Možda je moj glas neznačajan, ali ja barem vičem. Ne gunđam o svemu što se događa i opravdam to kao; ˝a život je takav, jebiga!˝ Želim se zauzeti za neke vrijednosti, za neke istine, za neka dostojanstva...
Ja ne priznajem imunitet mišljenja! Daje mogućnost svakome da kaže svašta i da kasnije ne stoji iza toga. Ali granice nisu jasne, i to je još jedan način na koji se moguće izvući.
Treba malo razmišljati o tome, o dužnoj odgovornosti koju svi imamo, o posljedicama, značaju i utjecaju naših riječi, o moći koju nam daju moderni mediji i o famoznim granicama...
četvrtak, 27.04.2006.
moj početak
Nije mi bila prvotna želja s nekim se "posvaditi", no u spletu životnih okolnosti i malo brzopletosti proizašle iz ljutitosti, to mi ostaje obilježje "mog početka". Doduše, moj početak je malo stariji, ali ovaj se tiče bloga, medija u usponu. Mislim da zaslužnost za taj početak ima RamoNa, i za to joj hvala. Neki se vjerojatno čude, ali oni ne znaju drugi dio priče... U prvom dijelu sam pokupio vrlo dobre kritike;
"stipane...eeeee stipane bas si supak...ne mudruj više i ne glumi!!!! koji ti je kurac?! supcino!!! ajme stipane stvarno mi se cinis kao jako glupa osoba...kretenčina, debil, moron, idiot... ooooo, jadan li si!" itd., uglavnom sve pozitivne i ohrabrujuće!
E, a sada je vrijeme da se odmaknem malo od početka...živi bili pa vidili!
petak, 21.04.2006.
kreće i stipan
tek kreće ovaj blog, neka se malo uhodam, pa ću pisati...
